Na sajmu knjige u Sarajevu obnovili smo naš knjižni fond neophodnim lektirama. Ali, napravila sam mjesta i za sitnu intervenciju te sam kupila i par novih naslova koje su korisnici tražili.
Ovom prilikom predstaviću vam jednog novog skandinavskog pisca na našim policama, norvežanina Karla Uvea Knausgårda. Već neko vrijeme na listama popularnosti vodeća mjesta nose skandinavski autori trilera i kriminalističkih romana. Knausgӓrd donosi nešto novo i drugačije. Njegov roman zove se Moja borba.
Čitalac kao po diktatu, u većini slučajeva, pretpostavlja da iza svakog zvučnog naslova, da ne kažem popularnog pisca stoje vau teme. Velike stvari, odgonetanja, svjetska dešavanja, adrenalin, emocije, bla,bla,bla, bla…
Majstorstvo je kada autor napiše knjigu na temu iz svakodnevnog života. Na temu šta ga nervira, zapažanja u prenatrpanosti svakodnevice, sasvim obične i podrazumijevajuće za svakog čovjeka. I ostavlja čovjeka sa čuđenjem, i neizrečenim pitanjem…a što mu to smeta, to su uobičajene pojave. E nisu, i Knausgård upravo o tome i govori. Ima tako pronicljiv, gotovo skenirajući, način ičšitavanja složenih svakodnevnih iliti cjeloživotnih pojava sa kojima živimo, a da ne znamo da bismo mogli i bez njih.
Knausgårdova Moja borba napisana je u šest dijelova i kao što se iz naslova moge naslutiti autobiografska je priča. U prvom tomu heksaloga “Moja borba”koju smo kupili na sajmu u Sarajevu Karl Ove Knausgård bolnom iskrenošću govori o djetinjstvu, adolescenciji, obitelji, svojim pokušajima razumijevanja oca koji se naglo pretvorio od obiteljskog čovjeka kratka fitilja u razvedenog alkoholičara. Preispitujući očevu smrt autor istodobno preispituje i svoju ulogu u novozasnovanoj obitelji, potpuno se otkriva i mrvi svoju egzistenciju do elementarnih dijelova te stvara jedinstvenu priču o malim i velikim borbama s kojima se svi suočavamo u životu. On govori o ulozi majke u njegovom životu kao i o patrijarhalnom načinu življenja u kojem je odrastao.
Knausgård izbjegava pretjerivanja, ne nastoji nas šokirati ružnoćom i izvitoperenošću svijeta. Ne ispisuje priručnik za komzumenta.
Miljenko Jergović za njega kaže:
„ Njegova tema uvijek je krajnje tradicionalna – ona i onakva kakva je u Eshila i u Starom zavjetu, u Dostojevskog, naročito kada ovaj piše o epizodistima – kao što je tradicionalan i njegov način i stil. Nema tu ničega banalnog, osim, možda, u glavama onih čitatelja koji imaju problem s onom promjenom optike koja se dogodi između očevih suza radosnica i njegove skore zgroženosti nad ženinom trudnoćom, i koja u “Mojoj borbi” djeluje tako subverzivno. Karl Ove Knausgård je radikalan pisac, u preciznom značenju te riječi. On dubinski zahvaća svijet, i piše o njemu ono što doista misli. Tu je jedan od razloga takve čitanosti, i masovne hipnotiziranosti čitateljstva “Mojom borbom”. I drugi se, naime, zgroze nad ponašanjem svoje trudne žene, kao i nad činjenicom da će im se roditi dijete i da će im to dijete najvjerojatnije biti zauvijek, ali ne bi to priznali ni samima sebi.
Ovo je roman od života. To ga čini privlačnim. Roman od svega onog što je književnosti bilo važno od Knjige postanka sve do danas.“ Rekao je Jergović.
Knausgård je samo pokazao da život (veliki) čine male stvari. Priznali mi to ili ne.
Moja borba u prvom tomu broji 455 stranica, a i ostale su tu negdje kako sam imala prilike vidjeti.
Bibliotekagradacac.ba/Mirsa Šarić