Poštovani čitaoci želim vam dobar dan.
Ako se sjećate one stare pjesme, Zdravka Ćolića ….oktobar je, počinje sezona kiša…. onda vas asocijacija upućuje na toplu sobu, dekicu, šolju čaja, knjigu u ruci… a onda vam je poznato da je oktobar i mjesec knjige.
A u ovom oktobru sve samo poznati događaji na koje ću vas ipak podsjetiti: 125 godina od rođenja Ive Andrića, 150 godina od smrti Šarla Bodlera, pet decenija od izdavanja romana “100 godina samoće” Gabrijela Garsije Markesa i “Derviš i smrt” Meše Selimovića. Tako je to u svijetu pamćenja, a mi u biblioteci „Alija Isaković“ imamo dane otvorenih vrata tokom kojih traje bespalatan upis za ovu godinu, zatim nam dolaze učenici osnovnih škola i provode svoje slobodno vrijeme na našim odjeljenjima uz edukaciju, razgovor i mnogobrojna pitanja.
Ove sedmice je u Beogradu otvorena međunarodna svetkovina pisane riječi sajam knjige i njegov moto glasi „Sve je u knjigama“. Slaviti knjigu bezrezervna je radost i obaveza svakog pismenog čovjeka. Na žalost, mnogo toga, a vezano za knjigu, počinje i završava kod onih koji knjigu stvaraju.
U biblioteku će doći novi naslovi sa beogradskog sajma knjige, ali ne mogu da ovo javljanje ne posvetim ipak, stodvadesetpetoj godišnjici rođenja Ive Andrića. Samo onako simbolično. Zato što sam pobornik čitanja knjiga koje nose vječnu mudrost. Onu koju ne treba tumačiti nego samo je iščitavati, prepustiti joj se. Oni uporniji baviće se komparacijom i istraživanjem iste, ali ako se vratim na uputu o čitanju, onda samo čitajte.
Ovaj povod za spominjanje Andrića i nije samo godišnjica njegova rođenja, nego i svakodnevnica u kojoj se nalazimo i ponekad ne snalazimo, bježimo ili se pravimo da ne vidimo. Tako mi je nedavno jedan korisnik biblioteke spomenuo Andrićevog Mustafu Madžara. Kao što to i treba, u biblioteci, prisjetili smo se Andrićeve univerzalnosti, svevremnskog i višedimenzionalnog pisca.
Da ga sada analiziram, ne biste me slušali, ali vam moram pročitati odlomak ove pripovijetke:
„ Uveče, poslije pobjede, on je ležao pred šatorom i pritiskivao dlanove i grudi o travu, jer mu se činilo da mu svaki mišić buja i raste u beskraj i hoće da ga ostavi.
Vide se vatre i čuje vriska pljačkaša i lelek progonjenih.
- Svijet je pun gada.
To je pomislio jutros, u zoru, na obali Vrbasa, stojeći između dvije vojske (jedna bježi , a druga zastala, od straha, na splavovima), pa i sad mu je u ustima kao gorčina koje bi htio da se oslobodi izgovarajući to glasno.
- Svijet je pun gada!
A krv u njemu samo što tka i raste. Svi damari biju. Sna nema.
Od te noći san mu se posve ukrade; i ovaj sat-dva pred zoru razoriše sve nova i nova snoviđenja. Neočekivano se, iz noći u noć, pojavljivahu već sasvim zaboravljeni, bezumno pomršeni, ulomci prošlog života. Ono što je bilo najgore kod tih snova, to je neka jeziva jasnost i oštrina kojom se isticao svaki pojedini lik i pokret, kao da svaki živi za sebe i ima neko naročito značenje. Poče da strepi od pomisli na noć. Ni sam sebi nije priznavao taj strah, ali on je rastao, mučio ga danju, razarao i samu pomisao na san, živio s njim, upijao mu se u živo meso i, tiši i tanji od svilena konca, svaki dan zasijecao dublje.“
„Biti drugo i na drugačijem mestu, među ljudima koji žive, rade, stiču, imaju na radost sebi i drugima, imati nešto od lepote sveta koja ovako na mahove prosijava kao neviđena, krilata duga u brzom letu, od tog izobilja koje mora negde da postoji, iako se samo nazire i sluti“ osnovni je moto Andrićeve proze.
Da je Andrić živ, vidio bi kao i mi što smo, jučer na Sajmu knjige u Beogradu, na mnogim mjestima, štandovima izdavačkih kuća njegova su djela u luksuznim izdanjima, sabrana ili pojedinačna, ima ih u džepnim prikladnijim izdanjima, za svakog kupca. Tako se velikom piscu odužuju oni koji su učili iz njegovog književnog djela. Jednako uz velike, moderne i popularne Ecca, Borghesa, Coelha, Hosseinija , Nesba, Falconesa i mnoge druge čije trajanje kao i Andrićevo liči na zamršene staze koje traju onoliko koliko ih čitaoci utiru iščitavajući djelo njihovih autora.
(Bibliotekagradacac.ba/Mirsa Šarić)