Poštovani čitaoci, ponekad sam u dilemi da li da Vam pišem o knjigama zaboravljenih starih autora i još starijih naslova ili dočekujući nove, popularne i moderne samo proslijedim vama radoznalcima. Mislim da je najbolje kombinovati. Jer sve je, pa i ova priča, samo stvar ukusa i ličnog stava.
Kraj augusta u biblioteci obilježiće kupovina novih naslova traženih autora. Među njima je i najnoviji roman Orhana Pamuka Čudan osjećaj u meni. Sad baš neću da vam napišem pohvale, jer hoću da ga doživite sami.
“Čudan osjećaj u meni”, novi roman turskog nobelovca Orhana Pamuka objavila je izdavačka kuća Geopoetika. Poslije izdanja na turskom, ovo je prvo inostrano izdanje Pamukovog romana. U podnaslovu romana “Čudan osjećaj u meni”, stoji: “Priča o životu bozadžije Mevluta Karataša, njegovim doživljajima, sanjarijama i prijateljima i slika istanbulskog života između 1969. i 2012. godine viđena očima mnogih lica.”
“Čudan osjećaj u meni” je ljubavna priča i u isti mah moderan ep. Roman na kojem je nobelovac Orhan Pamuk radio šest godina, objavljen u Turskoj decembra 2014. godine, pripovijeda o životu u Istanbulu bozadžije Mevluta i njegove ljubavi kojoj je tri godine slao ljubavna pisma. Više od četrdeset godina, u razdoblju između 1969. i 2012, Mevlut na istanbulskim ulicama prodaje kiselo mlijeko, bozu, pilav, i čuvar je parkinga. Posmatra kako ulice ispunjavaju različiti ljudi, kako se veliki dio grada ruši i nanovo gradi, kako svijet pristiže iz Anadolije i stiče bogatstvo; s druge strane biva svjedokom preobražaja, političkih trvenja i prevrata kroz koje zemlja prolazi. Uvijek ga kopka šta je izvor nečeg što ga čini drukčijim od ostalih, tog čudnog osjećaja u njemu. Ali nikada ne prestaje da misli na prodaju boze u zimskim večerima i na to ko je u stvari ona koju voli. Da li je u ljubavi važnija čovjekova namjera ili njegova sudbina? Da li naša sreća ili nesreća zavise od naših izbora ili nam se događaju mimo nas? U potrazi za odgovorima na ova pitanja, roman “Čudan osjećaj u meni” daje sliku sučeljavanja porodičnog života i života grada, gnjeva i bespomoćnosti žena unutar doma.
Roman se bavi sudbinama članova porodica Aktaš i Karataš. Oni su povezani preko dva brata, Hasana i Mustafe, koji su došli u Istanbul 1970. iz grada Bejsehir u centralnoj Anadoliji. Glavni protagonist romana je Mevlut, Mustafin sin. Odrastao je i živio sa svojim ocem u Istanbulu, gdje je pohađao školu, ali je napustio prije okončanja. Postao je ulični prodavač jogurta – najprije sa svojim ocem, a onda, nakon smrti oca, sam. Melvutova ljubav prema Samihi i Rahiji stvoriće kod njega brojne nedoumice i pokrenuti ga na brojna pitanja. Melvut je rastrzan između rodnog sela i metropole, ali glavna snaga ovog lika počiva u opisu njegovih osjećanja dok luta mračnim ulicama i presabira sopstveni unutrašnji nemir, osjećaj pripadnosti gradu i stalnu potragu za nečim drugim – između stvarnosti (srećan život koji vodi sa Rahijom) i fantazije (ono što je moglo biti, da je Samiha primila pisma i pobjegla sa njim).
“Čudan osjećaj u meni”, Pamukov deveti roman, je sličan nekim piščevim ranijim romanima. Kao i njegov debitantski roman, “Dževdet beg i njegovi sinovi”, objavljen 1982. i najnoviji roman je porodična saga.
Dakle, nije to samo ljubavna priča, Orhan Pamuk je ovim romanom prikazao život u Istanbulu, onakvim kakav jeste i koji piše dobar posmatrač. Iz te priče može se puno saznati po sporednim uličicama turske metropole. Ovom prilikom, pisac posvećuje svoj narativ onima iz drugih krajeva, radnicima migrantima iz malih gradova Anadolije koji traže svoje mjesto u Istanbulu. Spisateljska snaga ovog pisca ogleda se i u njegovoj strasti da okuplja fragmente svakodnevnog života svoga grada. Ovdje nije priča u prvom planu, več život i sredina u kojem je ona napisana. A to već spada u dokumentarnu građu i zato je vrlo vrijedna.
Orhan Pamuk kaže da je pišući ovaj roman razgovarao sa uličnim prodavcima i prepravljao njihove priče u skladu sa neobičnostima Mevlutovog uma. On je rekao da je njegov junak sličan, ali da se i razlikuje od njega samog: “Nismo blizu jedan drugome kada su u pitanju naši stilovi života, ali dijelim mnoge stvari sa Mevlutom kao što su misli u našim umovima i sposobnost i želja da se filozofira o životu u sumnjivoj ulici kroz pronalaženje nagovještaja u malim detaljima”. Ovaj roman, kako je naglasio autor, bavi se i ugnjetavanjem koje trpe žene u Turskoj: „Ako bismo kritikovali Tursku izvana, to bi bilo zbog mjesta žene u društvu. Naši političari daju nepromišljene izjave po tom pitanju, kao da žele da započnu borbu“, rekao je Pamuk.
Ferit Orhan Pamuk je rođen u Istanbulu 1952. godine. Odrastao je u istanbulskoj četvrti Nišantaš, u porodici nalik porodivama kakve opisuje u svojim romanima “Dževdet-beg i njegovi sinovi” i “Crna knjiga”. Po završenoj gimnaziji studirao je arhitekturu, ali se potom opredijelio za novinarstvo. Napustio je studije na Tehničkom fakultetu, upisao se na Institut za novinarstvo Istanbulskog univerziteta i diplomirao 1976. godine.
Pamuk, koji za sebe kaže da je u djetinjstvu i mladosti maštao o tome da postane slikar, aktivno se posvetio pisanju 1974. godine. Prvi roman “Dževdet-beg i njegovi sinovi” je objavio 1982. Potom slijede: “Tiha kuća”, “Bijela tvrđava”, “Crna knjiga”, “Novi život”, “Zovem se Crveno”, “Druge boje”, “Snijeg”, “Istanbul: uspomene i grad”, “Muzej nevinosti”. Za svoja djela dobio je brojna turska i međunarodna književna priznanja , među kojima su Nagrada za mir knjižara Njemačke, Nobelova nagrada za književnost 2006. godine, nagrada “Norman Majler” za životno djelo.
Pamukova knjiga “Zovem se Crveno” je najprevođenija i najčitanija knjiga u turskoj istoriji. Kada je Pamuk dobio Nobelovu nagradu za književnost 2006. godine, Švedska akademija je naglasila: “U potrazi za melanholičnom dušom rodnog grada, on je otkrio nove simbole za sukob i preplitanje kultura”. Knjige Orhana Pamuka prevedene su na preko šezdeset svjetskih jezika i prodate u milionima primjeraka.
( Biblioteka „Alija Isaković“ Gradačac, Autor:Mirsa Šarić dipl. komp. i dipl. bibliotekar)