Ispratili smo maj, družeći se sa piscima, slušajući promišljanja o stvarnosti, aktuelnim problemima, o zatomljenim emocijama, o vrisku svijesti i savjesti, o prolaznosti života i svega u životu. Samo uspomena i riječ napisana ostaje.
U Gradačac su godinama dolazili, navraćali i ostavljali svoj trag u vremenu – tekst, knjigu, riječ samo izgovorenu, mnogi. Mnogi svraćali, mnoga maksuzija bila. Sve smo ispraćali do nekog skorog viđenja, a za nekima smo, i ne znajući, zadnji put mahnuli.
Mislim da je knjiga, ustvari pisana riječ najvažnija stvar koju je čovjek mogao uraditi za sebe kao čovjeka. Jer sjećanje ima rok trajanja, a pisana riječ to trajanje produžava.
Bogatstvo pisane riječi ostavio je Zilhad Ključanin u bibliotekama, prije svega u biblioteci „Alija Isaković“, da traje u čitanju, u pominjanju vremena u kojem je živio. Vremana koje je kao pečat utisnuo u papir, pa onda u bezvremneski prostor. Pisao je poeziju, prozu, književnu kritiku, esejistiku i novinske tekstove. Djela su mu prevođena na turski, francuski, engleski, španski, njemački, slovenski, makedonski i bugarski jezik.
Objavio je zbirke poezije “Sehara”, “Mlade pjesme”, “San urednog čovjeka”, “Pjesme nevinosti”, “Kad puknu pupoljci”, “Nikad nisam bio u Bosni”, “Godina dana poezije”, “Vikendica”, “Smrt ima dijamantnu pesnicu i udara me njom u potiljak”, “Kultur Schok” i “Lažne trudnice”, te slikovnicu i roman “Šehid”, radiodramu “Čuješ li što niko ne čuje”, priče “Četiri zlatne ptice”, roman “Koliko je srce u mrava”, zbirku “Sarajevska hagada i druge priče”, “Ti si moja P.”, “Male priče od životne važnosti”, “Švedsko srce moje majke”, “Dom Aurore Borealis”, “Galebovi”, “Spas”, “Čarobnjak vode” i “Šeherezadina djeca” te osvojio nagrade “Mak Dizdar”, Nagradu Književne omladine BiH za najbolju knjigu pisaca do 30 godina, Plaketu Unsko-sanskog kantona, Nagradu “Bosanska riječ” za roman godine, Nagradu Društva pisaca BiH, Nagradu Zija Dizdarević, Nagradu Alija Isaković, Nagradu Skender Kulenović, Nagradu BH Radija 1 i Fondacije za izdavaštvo.
Zaista i mi imamo dobar izbor Ključaninovih djela na policama, ali u najnovijoj pošiljci Fondacije za bibliotečku djelatnost Federacije BiH, među dvjestotinjak knjiga ugledala sam Ključaninov roman Šeherezadina djeca.
Knjiga je nadživjela pisca i čovjeka. U jednom intervjuu za list Behar, Zilhad Ključanin na pitanje kako mu izgleda slika savremene svjetske književnosti je rekao: „ Carlos Fuentes u jednom intervju za svjetske živuće pisce rekao: “Svi smo mi Šeherezadina djeca”. Sjajno opažanje, i nadasve tačno. Naime, nakon svim “izama” u svjetskoj književmosti XX. stoljeća, ono što je preostalo književnosti je – priča.“
I Ključaninovo pismo više nije svijet bh književnosti već globalna pozornica na kojoj mjesto ima i jedan pisac iz nigdine koji piše u zemlji i jeziku marginaliziranih.
Na promociji romana „Šeherezadina djeca“ doc.dr.Šeherzada Džafić , rekla je da za isti predviđa svijetlu budućnost, utemeljenu na njegovoj tematskoj, ali i poetskoj osnovi. Roman je to koji najavljuje nova tematska područja u recentnoj bosanskohercegovačkoj prozi te zasigurno otvara novu etapu u bh romanu – etapu koja se odvaja od ratne tamatike sa malom dozom njenih tragova, baš onako kako je to u bh, ali i ukupnoj svjetskoj društvenoj sceni. Likovi u ovome romanu su intelektualci koji napuštaju svoj zavičaj (jedni su dobrovoljci, drugi prognanici) želeći na novome prostoru, pod pseudonimom izgraditi novi identitet. Međutim, svaki taj identitet gradi se na krhotinama staroga, a koji se nazire kroz njihove snove. Prostor koji odabiru je relativno neutralan prostor švedskoga gradića Rinkebyja, a mjesto njihovih susreta je kafe simboličnoga naziva „Srebrenica“. Ono što je zajedničko za sve likove, a što ujedno čini njihov kolektivni identitet jeste težnja ka univerzalnoj dobroti i istinskim vrijednostima čovječanstva koja se ogledaju u potrazi za dobrim ljudima i ispravljanju zla koje se već desilo, a koje je obilježilo njihovu, a ujedno i ovozemaljsku prošlost.
To je Ključanin; zavrtio je nešto novo, odškrinuo vrata novim tematima, drugačije ispisanim, i otišao.
Bibliotekagradacac.ba/Mirsada Šarić