„Od kada su ljudi počeli da razmjenjuju robu za robu i robu za novac – pijace, vašari, panađuri, a potom sajmovi kao najsavršeniji oblici trgovanja bili su središta i ishodišta ostvarivanja najvećeg dijela potreba i želja ljudi. Sajmovi su i slika grada, dio gradske istorije, privrede, kulture i stremljenja.“
Sajmovi svake vrste oduvijek su bili prilika susretanjima, razgovorima, razmjeni
dobara. Na sajmovima se vidjelo, nagledavalo, dogovaralo.
Između ostalog razmjenjivala su se, a i danas to činimo kulturna dobra.
Pamćenje dopire daleko, dokle seže usmena tradicija. Ali opstaje ipak zahvaljujući zapisanom, jer usmena tradicija traje onoliko koliko i pamćenje, što i nije neko čvrsto uporište.
Rezultat ove dvije teze je pisana građa o kulturnoj baštini koja sve nas određuje i predstavlja kako u svijetu tako i na mikro planu. I ovdje se vraćam na početak priče, jer u Gradačcu je sajam, i sav onaj proces o kom sam prethodno govorila traje.
Tako traje i kazivanje o SOFRI, odnosno starinskom bosanskom kulinarstvu ali iz kulturološke perspektive.
Autor knjige je profesor Enes Kujundžić. Profesor Kujundžić rođen je 1946. godine u Gornjem Rahiću. 1970.godine diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Magistrirao je 1972. na Čikaškom univerzitetu, a doktorat bibliotečkih nauka stekao je 1989. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U periodu od 1993. do 2005.godine obavljao je dužnost direktora Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH. Od 2007. godine predaje na Pedagoškom/Filozofskom fakultetu u Zenici. Naučno istraživački interes Enesa Kujundžića obuhvata teme iz oblasti bibliotekarstva, a posebno bibliografiju Bosne i Hercegovine i nematerijalne kulturne baštine Bošnjaka.
Sadržaj ove knjige podijeljen je u nekoliko cjelina:
-govori se o starinskom bosanskom kulinarstvu, o ambijentu u kojem je nastalo i razvijalo se. Uz to dodan je tezaurus gastronomske terminologije i recepture starih, možda i negdje zaboravljenih jela , ali i naziva.
Autor je odabirom tekstova o starim jelima, njihovom spravljanju i običajima odao priznanje onima koji su već istraživali i pisali na ovu temu. To je ujedno i dokumentarna građa o tome da se oduvijek istraživalo i pisalo o običajima u koje spada i sofra.
Uvršteno je trinaest tekstova što je nadalje korisno svima koji se bave ili će se baviti istraživačkim radom o nematerijalnoj kulturnoj tradiciji na ovim prostorima. Najstariji korišteni izvor je iz 14 stoljeća.
Adeti se ipak razlikuju od mjesta do mjesta. Čaršija je posebna kulturološka mikrocjelina, koja određuje ponašanje i način življenja. Da li mijenjanjem navika, prisvajanjem tuđeg, mijenjamo sliku čaršije kao kulturološkog određenja? Njegovati svoju tradiciju, znači, prije svega, istražiti je, popisati, verifikovati je , govoriti o njoj i pridržavati se zadanih normi.
Zaborav je najgori neprijatelj po vlastiti identitet, a kulturna baština ga gradi i čuva.
Imali ste prilike čuti da je taj i taj proizvod uvršten u UNESC-ov popis nematerijalne kulturne baštine svijeta. Zašto je to važno i šta mi radimo na tome?
(Biblioteka „Alija Isaković“ Gradačac, Autor:Mirsa Šarić dipl. komp. i dipl. bibliotekar)