Danas sam za vas pronašla knjigu jednog hrvatskog autora. Naime, sistemom slučajnog odabira, šunjajući se između polica, razgrćući tišinu između redova, ukazala mi se jedna omanja knjiga. Autor je Zoran Ferić a naslov je „Djeca Patrasa“.
U Ferićevoj biografiji piše da je rođen 1961. godine u znaku Blizanaca, ali u horoskop vjeruje samo ako piše nešto dobro . Gimnaziju je polazio u istoj zgradi gdje i osnovnu školu, samo u drugoj smjeni. Onda je na neko vrijeme napustio spomenutu građevinu i diplomirao jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu. Nekoliko godina nakon diplome opet se vratio u istu zgradu u Mesićevoj 35 i od tada kao profesor hrvatskog jezika u XVIII. gimnaziji muči djecu Homerom i Marulićem. Novinske tekstove i priče objavljivao je u časopisima od 1987. godine, ali prvu zbirku priča Mišolovka Walta Disneya objavio je relativno kasno, 1996. u zagrebačkoj Nakladi MD. Za drugu knjigu priča Anđeo u ofsajdu, objavljenu 2000. dobio je nagradu Ksaver Šandor Gjalski i nagradu Jutarnjeg lista, a romani Smrt Djevojčice sa žigicama i Djeca Patrasa ušli su u finale nagrade Jutarnjeg lista. Od 2000. piše kolumnu u Nacionalu pod naslovom Otpusno pismo, a njihov izbor objavljen je pod istim naslovom u Profilu 2003.
Roman je strukturalno podijeljen u 20 poglavlja i svako od njih ima naslov. Poput svakog modernog romana, a sjetimo se Inkapsuliranih tijela Nedžada Ibrahimovića, podjela na poglavlja, bar vizuelno, na prvi pogled zbunjuje, ali u suštini vodi čitaoca od epizode do epizode kroz priču. Samim tim određuje dinamiku radnje i usmjerava njegova očekivanja.
Zašto baš Ferić? Zato što je to vrstan pisac o kojem kritika kaže sljedeće…..
„Pripovedanje Zorana Ferića u Djeci Patrasa praznik je jezičke i asocijativne inventivnosti, stalno klizanje granicom stvarnog i mogućeg, istinitog i pričinjenog. Posebno je to važno stoga što Ferić nema nikakvu drugu ambiciju do da nam ispriča priču o životnim zgodama jednog veselog paćenika kakvih je na hiljade oko nas, i kakvi smo i mi sami, različitog samo u tome što je odlučio da pređe granicu sopstvenih snatrenja te oproba i ostvari ono što kod sredovečnika ostaje u cenzurisanom posedu najintimnije muške fantazije.“ – Mihajlo Pantić
Djeca Patrasa jedan su od najlepših ljubavnih romana koje smo čitali u zadnje vreme. Iako se radi o “zabranjenoj ljubavi” profeosra i bolesne učenice, komisije za moralna pitanja mogu ostati mirne jer je sve što se među njima dešava, a dešava se ljubav, više je nego literarno utemeljeno.
Jagna Pogačnik, Jutarnji list
Naša ustaljena svakodnevnica svakako drugačije izgleda, ili se bar nama, iz ove perspektive samo tako čini. Ali toliko toga različitog i drugačijeg nas određuje i oblikuje, samo što treba malo dublje zagrebati i otkriti to – pa makar priznati sebi samima i ostaviti negdje odloženo za povremena eruptiranja.
Tako i u ovom romanu, ma šta vam se činilo „drugačije“ ili neprimjereno, život je to svakodnevni, koji mnogi sebi neće da priznaju.
Razlikujemo se od autora po tome što je on odlučio prijeći granicu vlastitih maštanja i ostvariti ono što kod sredovječnog čovjeka ostaje u cenzuriranom posjedu najintimnije muške fantazije.
Što se događa kad se djetinjasti četrdesetogodišnji profesor zaljubi u sedamnaestogodišnju učenicu koju je teška bolest učinila puno zrelijom od njezina realnog doba? I kako se njih dvoje „nose“ s tom opasnom ljubavnom avanturom? U ovom ljubavnom romanu Ferić nam je kroz napetu priču pokazao koliko se ironije, ali i neočekivanog i čudesnog može naći u našim svakidašnjim životima.
Patras ovdje nije samo poznata grčka luka, nego i simboličko mjesto iz kojega kreće naše putovanje prema onome što svi u životu želimo bar jednom doživjeti.
Ferićeva opsesija bolešću, vidljiva u manjoj ili većoj mjeri u svim njegovim pričama i romanima, a bolest je uvijek znak simboličkog prisustva smrti u svakom trenutku žive svijesti, ovdje dobiva gotovo metafizičku snagu, pritom neodoljivo, fatalno privlačnu, s neizbježnim novelističkim, melankoličnim akordom na samom kraju.
(Bibliotekagradacac.ba/Mirsa Šarić)