Mnogo je dobrih ženskih pisama, nezaboravnih naslova svjetske i domaće književnosti. 
Posebno onih čija nova djela čitateljice vjerno prate i iščekuju.
O takvim književnicama rijetko govorim, možda samo informativno, tek da najavim da imamo neki novi naslov, onaj što još miriše na štampariju. One su poznate, voljene i čitane i to je dovoljno. Ali, posebno volim da iz police izvučem knjigu nikad traženih imena. Pogotovo one nagrađene, visokog tiraža, ili one samozatajne, iskrice u izdavačkoj produkciji. Tek neki komentar književnog kritičara…i to je sve.
Za danas sam odabrala američku književnicu Ceridwen Dovey. Ona je rođena u Južnoj Africi ,a tamo je i odrasla. Školovala se na Harvardu, i danas živi u New Yorku. Autorica je više priča, a Krvna veza je njen prvi roman. Ovo djelo prevedeno je na preko dvadeset jezika. Roman Krvna veza nominovan je za nekoliko prestižnih nagrada, a 2007. dobio je nagradu Sunday Timesa i nagradu „John Levelin Rice“
Priča je ovo o svijetu koji nas okružuje, na veoma slikovit način razotkriva strukturu vlasti, i neodoljivu potrebu za diktaturom.
„Bajkovita priča o aroganciji moći, ispod koje se kovitlaju struje kompleksne senzualnosti.” – Dž. M. Kuci
Glavni kuhar, slikar i frizer taoci su u državnom udaru u kome je skinut s vlasti njihov gazda, predsjednik. Zatvoreni su u planini, visoko iznad glavnog grada. Daleko ispod njih, haos hara ulicama.
Nitko od trojice pripovjedača nema ni vlastita imena, dajući priči svečani ugođaj parabole, iako je Dovey, koja je napisala roman za magistarski rad iz kreativnog pisanja na Univerzitetu Cape Town(Kejp Taun), koristeći frazu “promjena režima”, možda podsjetila čitatelje na
doba “Ja sam Decider”(onaj koji odlučuje) i “stvari se događaju”, te da bi ovdje moglo biti lekcija za nas.
Priča koju ona želi ispričati je puno ambicioznija i neposrednija od bajke, priča o tome kako najmanji okus moći tako lako potiče naš neograničeni apetit za sadizam. Svakako, Predsjednik je ubio svoje političke neprijatelje, a sigurno, Zapovjednik sada koristi fotografije sakaćenih tijela za propagandne svrhe. Ali čak i da nismo imali pojma kakav je život pod njihovim jednako despotičnim vladavinama, mogli bismo odmah prepoznati brutalnost iz savršenog prikazivanja dnevnih življenja i rutina njezinih trojice pripovjedača, svaki od njih mikroskopsko čudo sublimirajuće agresije.
Kuharova kćerka, slikareva žena i frizerova ljubavnica iz sjenke posmatraju svoje muškarce. U tako neizvjesnim vremenima, intimne veze su opasne koliko i političke. Kada se stari poredak sruši, ruši se i veo koji krije istinu o tim muškarcima i tajnim strastima žena.
Dok majstorski vodi čitaoca prema razornoj kulminaciji romana, Ceridwen Dovey otkriva kako najprimitivniji porivi čovečanstva – taština, osveta i pohlepa – neprestano izviru ispod same ljušture civilizacije.
Konačni dio romana “Blood Kin” (Krvna veza) je prigušeni uspjeh: nekoliko posljednjih zapleta su melodramatični i pogodniji su sapunicama, a završne stranice romana, u kojima se sudbine zapovjednika i njegove tri sluge konačno usporavaju, slažu se elegantno kao origami. Doveyina finalna lekcija, da priroda i čovječanstvo preziru moćni vakuum, može biti turobna, ali ona je tako pažljivo i nemilosrdno predstavila ovaj slučaj da moraš poštovati njezin autoritet.
„U ovoj ogoljenoj kafkijanskoj priči, koja se odigrava u nepoznatoj zemlji, u neodređeno vrijeme, svaki lik se razotkriva svojom čovječnošću i pokazuje da i najbanalnije radnje mogu uticati na promjenu cijelog svijeta.”
Citat:
„U rezidenciju se uselila danas. Kada sam je video, osetio sam da pokušava da se obuzda, da zadrži svoju emociju, ali je omanula i dotrčala meni sa suzama koje su curile niz lice, skočila mi u zagrljaj, zgrabila me oko vrata i nije htela da me pusti. Toliko se trudi da me mrzi, da porekne sebi da smo sličniji nego što joj se dopada, ali suviše je mene u njoj da bi se tome oduprla. Jecala je u moje rame dugo.
Iznenada prema njoj osećam takvu nežnost i prisećam se težine njene glave uz moj vrat kada je bila majušna beba. Za mene je bio šok da imam bebu ćerku: iznenadilo me koliko mi je bilo žao zbog svih užasnih stvari koje sam ženama učinio u svom životu – i one su bile bebe ćerke, nekada, i njihovi očevi su držali njihove meke glave uz svoj vrat i grozničavo želeli da ih zaštite od svih nedaća, makar samo na tren – a ja nisam obraćao nikakvu pažnju na njihove želje i koristio sam ih na načine od kojih bi se očevima smrzla krv u žilama.
Griža savesti nije trajala dugo. Na mestu poput ovog, obično i ne traje.“
Knjigu je objavila izdavačka kuća Dereta iz Beograda.
Bibliotekagradacac/Mirsa Šarić