Povodom svjetskog dana poezije koji se u svijetu, pa i kod nas , obilježava na razne načine, odlučilili smo vam pokloniti stihove.
U biblioteci „Alija Isaković“ na nekoliko mjesta nalaze se knjige poezije. U svim odjeljenjima prema zakonima bibliotečke djelatnosti je zastupljena.
Ali ne čita se mnogo. I to je nažalost.
Međutim, moje je mišljenje da poeziju i ne može čitati svako. Stihovi su posebna književna forma i kao oblik izražavanja, veoma zahtjevan. Ono što se postigne u proznoj formi na dvije stotine strana mora se postići u stihu. Poezija je moćnija od proze, ali samo za one koji je spoznaju.
Poezija je svemir. Svemir je poezija.
Zato vam dragi čitaoci poklanjam danas neke od odabranih stihova svjetskih i bosanskohercegovačkih pjesnika.
Grešio sam mnogo
Grešio sam mnogo, i sad mi je žao
i što nisam više, i što nisam luđe
jer, samo će gresi, kada budem pao
biti samo moji – sve je drugo tuđe.
Grešio sam mnogo, učio da stradam
leteo sam iznad vaše mere stroge
grešio sam, jesam, i još ću, bar se nadam
svojim divnim grehom da usrećim mnoge.
Grešio sam, priznajem, nisam bio cveće
grešio i za vas, koji niste smeli,
pa sad deo moga greha niko neće
a ne bih ga dao – ni kad biste hteli.
DUŠKO TRIFUNOVIĆ
UZEVŠI KOST I MESO
Meni više ništa, ni ružno ni dobro,
ne može da se desi. Ostalo je naprosto
da brojim dane, ko smjeran redov, s malom
razlikom u smislu i žestini. Treba to pojmiti
i izgovoriti, napokon, mirno: doći će
i uzeće sve, uzevši kost i meso.
.
A juni je mjesec u svijetu, i cvate dud,
ospu se kiše, i minu, tren prođe, odjednom,
odasvud, u visinu, uzlijeće ljubav i prepun je
polena zrak, u polenu patnja mužjaka vri,
i nebo zari ljubavlju, jer juni je
mjesec u svijetu, i dud zri.
.
Ona će doći. Uzevši kost i meso, uzeće sve:
olovku s grafitnim srcem na stolu, pamet i
dušu, na zidu sliku – muziku od koje soba sja,
suzu i strah, i prepun polena zrak. Potom:
mrak, mrak, mrak, mrak.
.
A juni je mjesec u svijetu. Ospu se kiše,
i minu. Ljubavlju gori nebo i mrljaju pisci
ruke indigom ko djeca dudom. Prepun je polena
zrak. U polenu patnja mužjaka vri.
Juni je mjesec u svijetu, i dud zri.
ABDULAH SIDRAN
BLAGAJ
U smrčinoj smoli stiha
Oživljuju zrna tespiha
Vjeruje srce bez sumnje
Kad rosa umije lobanje i dunje –
Tvorac svega nudi samo dva protuslovlja:
Vjernik ili Nevjernik – nevolja ili volja!
Jesam li teži nego kamen?
Jesam li ugasio samotni plamen?
Potresa me strašna osama
Kist pjene riše hurije s djecom u rukama
A ja – bez kćeri i sina…
Čaša crnog vina
Pita me: gdje ti je rod?
Njenu vjenčanicu bijelu izatkao izvor.
Listam i venem kao na litici bor.
ADMIRAL MAHIĆ
Piši mi na zelenu adresu ljeta
Piši mi na zelenu adresu ljeta.
Poljupci koje mi šalješ neka bude posljednje večernje novosti.
Glava mi je puna nekih divnih soneta,
a nema nikog ni da mi oprosti i ne oprosti.
Jutros su opet pisali nešto povodom moje
najnovije zbirke.
O uticajima ponovo izmislili su čitave priče.
Najveći uticaj na mene izvršila je
jedna apsolventkinja germanistike,
ali to su prećutali, jer, zaboga, koga se to tiče.
Koga se tiče to što si ti za mene i Honolulu i
Madagaskar i Meksiko,
Istorija koju, klecajući, obiđoh uzduž i poprijeko.
Tvoje ime nije ušlo ni u jedan leksikon.
Nema te ni u jednoj enciklopediji,
ni u jednom “Ko je ko”
Ali za mene ti si sve, kao vojniku prvi dan mira,
krevet i suze i cvijeće u vazi.
Tvoje oči su mi jedina lektira
u ovom danu koji prolazi i odlazi.
IZET SARAJLIĆ
Kroče s nama
(Iz jevrejskoga ciklusa)
U rijéči, loman, klecam – preskromni
su od njih trazi: prekrilo ih vrijeme
Adonaja, izjeli ih ljudski vrazi
Papir šuti, ruka zdvaja – nevjerica ju
povija: kome li je takvo ime…? Isidor
je…? Ili Isak…? Sudbina je ovo – čija…?
Povezujem krhke niti – sâmoj bîti
svaka slútī: u znaku se Abrahama
mnoštvo ovo ú se zbira. Tijelo jèdno,
smrtna čama, skrit se u njoj može cijelo;
ali luča, mikrokozma, uopćenje takvo
slama, i za gradnju ličnog hrama,
u riječi, ponaosob, insistira
Ako skelet srebrenički, iz grobnica
sekundarnih, vaspostavit uspijeva
forenzika, nastojanjem ruku marnih,
ne opstoji morna slika – da se svedu
do stanica mitskog oca, da ih sravnim,
i bešćutno istovijetim, sa pepelom
Jasenovca
Već poražen, u rastrojstvu – racio je
s dušom sražen – ali glas tvoj, kao
uvijek, stiže brže od klonuća
Ulica je, sva u suncu, sred bespuća:
– Dragi, gledaj, naporedo s nama kroče,
i za ruke djecu drže…
Amir Brka
Ako Voliš
Ako voliš, pusti
nek ljubav preuzme vlast,
nek preotme srce, nek pomuti razum,
nek ukalja čast..
Trezan bi brinuo
da stvari ne krenu po zlu,
ako voliš samo dođi,
dođi i ostani tu..
RUMI
Kad Budeš Stara
Kad budeš stara i seda, sanjiva kraj kamina,
uzmi tu knjigu, i polako je čitaj draga,
seti se kako si nekad bila nežna i blaga,
sa očima koje gledaju iz dubokih tamnina;
Da, voleli su čari i dražest lepotice
ko iskreno, ko lažno, i u velikom broju,
al samo jedan je voleo skitničku dušu tvoju
i tugu što ti ponekad zamrači lice;
I šapni, tada, oborivši glavu ka vatri,
reci, pomalo tužno, kako se ljubav rasplinu
kako zaminu za visoku planinu
i lice svoje među sazvežđa sakri.
W.B. JEJTS
Mala Prosjakinja
Plače cura pored dveri što u sjajne vode dvore,
u dvorima ko srebro smijeh se čuje, pjesme ore.
Plače cura i mrzne se od jesenje hladne bure,
i ozeblom rukom briše suze što joj licem cure.
Sa suzama ona samo tvrdu koru kruha prosi,
od stida i uzbuđenja glas joj molbu jedva nosi.
Al od buke pirovanja ne čuje se njena želja,
i curica stoji, plače pored smijeha i veselja.
SERGEJ JESENJIN
Igračka Vjetrova
Pati bez suza, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.
Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud,
pusti ko listak neka te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije
za let si dušo, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
TIN UJEVIĆ
Otkako Te Ne Volim
Vraća mi se okus, kao poslije bolesti,
strah me kad se sjetim, kuda me to moglo odvesti,
osmijeh mi se vraća, nećeš me prepoznati,
kao na slobodi, opet učim jesti, hodati..
Otkako te ne volim
opet noću kiše moje,
izgubljeni zvuci, boje,
ni sa kim ih ne dijelim.
Otkako te ne volim
netko mi iz vlaka maše,
prazno mi je, ali lak6še
otkako te ne želim.
Pitao sam ljude, kol ko će to trajati,
može li se umrijeti, hoću li se poslije kajati,
gnjavio sam ljude, pravio sam paniku
prejako je svjetlo, samo da se oči naviknu..
Arsen Dedić
Rad na čovjeku
Vidim – ljudi su odjedared nastali lijepi,
a sjećam se, prije stotinjak godina,
mnogo je bilo sakatih, kljastih,
hromih i ćoravih, grbavih, krastavih…
Čitavog čovjeka gotovo da nisi mogao sresti.
Bar ne u mehani ili na drumu
kojim su lutali hajduci, pustahije.
Narod se, jednostavno, proljepšao.
Nema nepravilnih, razrokih, hiljavih,
sklonili smo negdje čak i sumanute,
gotovo da nijedan razuman ne muca
u iole pristojnom društvu
ili na javnom mjestu.
Gdje nestadoše tolike nakaze,
mnogobrojna čudovišta?
Gdje su oni s jednim okom,
bez nogu gdje su invalidi?
Na sreću, pamet je ostala ista
te se misao oslanja na silu
baš kao u prvo vrijeme.
I to me tješi, čini me spokojnim.
Jer prije hiljadu godina bio sam Barbarin,
koji se iza granice, limesa,
iskreno divio Rimu.
Bio sam Hun i Avar, Got i Vizigot,
bio sam Travunjanin, Druid, Gal i Dačanin.
Liburn i Delmat, Japod, možda Ilir.
I tad sam se prvi put upitao –
kako bismo izdržali dobrotu,
mi koji smo od pamtivijeka
na zlo naviknuti?
Ovako znam – sve će,
ma koliko postalo prekrasno,
jednako biti poharano, razoreno,
popaljeno, opljačkano, uništeno.
Kad dođe čas koji će svakako doći.
Kad se oglasi rog u mračnoj šumi
i iz šipražja izmile prikaze s močugama.
Podlaci na čelu s herojem.
Goran Babić
Vahid Klopić
Ko li će
Od sadašnjih
Napisati memoare?
Za njih je
I ljubavno pismo
Ravno romanu.
Ko će od njih
Pokušati?
Neće niko.
Oni će negdje
U nekoj birtiji
Naći pogodnog
Nadničara
Da to uradi
Umjesto njih.
SUSRET
godinu dana nakon tvoje smrti
slučajan susret:
u gradskoj biblioteci
blizu tvoje kuće
na zabačenoj polici
rijetko posuđivana knjiga
u kartončiću tvoje ime
po knjizi tvoje bilješke
grafitnom olovkom
kao i uvijek obzirna
da ne povrijediš nikog
podvukla si riječi
Mi smo poslednji
Koji iz cinizma
Umemo da
Crpemo radost
Adisa Bašić
Prvi poljubac
Poljubio si me, kao i toliki prije
A ja sam progutala taj poljubac
kao dio vojne strategije
Stigao je
u dno stomaka
uznemirio kiseline i baze
Uzrokovao nemir
probudio leptire
uznemirio vulkan
izazvao pomjeranje vojnih snaga
viknuo:
Armijo, svi ko jedan – naprijed!
Eto, to bijaše jedini put
kad sam povjerovala u snagu armije
u snagu odbrane od neprijatelja
I nije mi uspjelo
Ti si me poljubio
a s mojih usana poletjeli su kolibri
zračne snage moje armije
na hiljade sićušnih čuda
Svaki je nosio
u kljuniću mrvicu srećice
koju će po svijetu leteći
razasuti ljubavnicima
kao što smo ti i ja
Na putu prema hirošimi
na putu prema smrtida
bude lakša
Da joj se ne opiremo
da joj platimo za napad
ili bar za taj poljubac
vrijedan i smrti i života
Ferida Duraković
Bibliotekagradacac.ba/Mirsa Šarić