Povodom svjetskog dana poezije koji se u svijetu, pa i kod nas , obilježava na razne načine, odlučilili smo vam pokloniti stihove.

U biblioteci „Alija Isaković“ na nekoliko mjesta nalaze se knjige poezije. U svim odjeljenjima prema zakonima bibliotečke djelatnosti je zastupljena.

Ali ne čita se mnogo. I to je nažalost.

Međutim, moje je mišljenje da poeziju i ne može čitati svako. Stihovi su posebna književna forma i kao oblik izražavanja, veoma zahtjevan. Ono što se postigne u proznoj formi na dvije stotine strana mora se postići u stihu. Poezija je moćnija od proze, ali samo za one koji je spoznaju.

 Poezija je svemir. Svemir je poezija.

Zato vam dragi čitaoci poklanjam danas neke od odabranih stihova svjetskih i bosanskohercegovačkih pjesnika.

 

 

Grešio sam mnogo

Grešio sam mnogo, i sad mi je žao

i što nisam više, i što nisam luđe

jer, samo će gresi, kada budem pao

biti samo moji – sve je drugo tuđe.

Grešio sam mnogo, učio da stradam

leteo sam iznad vaše mere stroge

grešio sam, jesam, i još ću, bar se nadam

svojim divnim grehom da usrećim mnoge.

Grešio sam, priznajem, nisam bio cveće

grešio i za vas, koji niste smeli,

pa sad deo moga greha niko neće

a ne bih ga dao – ni kad biste hteli. 

                  DUŠKO TRIFUNOVIĆ

 

         UZEVŠI KOST I MESO

Meni više ništa, ni ružno ni dobro,
ne može da se desi. Ostalo je naprosto
da brojim dane, ko smjeran redov, s malom
razlikom u smislu i žestini. Treba to pojmiti
i izgovoriti, napokon, mirno: doći će
i uzeće sve, uzevši kost i meso.
.
A juni je mjesec u svijetu, i cvate dud,
ospu se kiše, i minu, tren prođe, odjednom,
odasvud, u visinu, uzlijeće ljubav i prepun je
polena zrak, u polenu patnja mužjaka vri,
i nebo zari ljubavlju, jer juni je
mjesec u svijetu, i dud zri.
.
Ona će doći. Uzevši kost i meso, uzeće sve:
olovku s grafitnim srcem na stolu, pamet i
dušu, na zidu sliku – muziku od koje soba sja,
suzu i strah, i prepun polena zrak. Potom:
mrak, mrak, mrak, mrak.
.
A juni je mjesec u svijetu. Ospu se kiše,
i minu. Ljubavlju gori nebo i mrljaju pisci
ruke indigom ko djeca dudom. Prepun je polena
zrak. U polenu patnja mužjaka vri.
Juni je mjesec u svijetu, i dud zri. 

                            ABDULAH  SIDRAN   

 

 

 

                           BLAGAJ

U smrčinoj smoli stiha

Oživljuju zrna tespiha

Vjeruje srce bez sumnje

Kad rosa umije lobanje i dunje –

Tvorac svega nudi samo dva protuslovlja:

Vjernik ili Nevjernik – nevolja ili volja!

Jesam li teži nego kamen?

Jesam li ugasio samotni plamen?

Potresa me strašna osama

Kist pjene riše hurije s djecom u rukama

A ja – bez kćeri i sina…

Čaša crnog vina

Pita me: gdje ti je rod?

Njenu vjenčanicu bijelu izatkao izvor.

Listam i venem kao na litici bor. 

                          ADMIRAL  MAHIĆ          

 

 

 

                                     Piši mi na zelenu adresu ljeta

Piši mi na zelenu adresu ljeta.
Poljupci koje mi šalješ neka bude posljednje večernje novosti.

Glava mi je puna nekih divnih soneta,
a nema nikog ni da mi oprosti i ne oprosti.

 

Jutros su opet pisali nešto povodom moje
najnovije zbirke.

 

O uticajima ponovo izmislili su čitave priče.
Najveći uticaj na mene izvršila je
jedna apsolventkinja germanistike,
ali to su prećutali, jer, zaboga, koga se to tiče.

 

Koga se tiče to što si ti za mene i Honolulu i
Madagaskar i Meksiko,
Istorija koju, klecajući, obiđoh uzduž i poprijeko.

 

Tvoje ime nije ušlo ni u jedan leksikon.

 

Nema te ni u jednoj enciklopediji,
ni u jednom “Ko je ko”

Ali za mene ti si sve, kao vojniku prvi dan mira,
krevet i suze i cvijeće u vazi.

Tvoje oči su mi jedina lektira
u ovom danu koji prolazi i odlazi.

                                    IZET  SARAJLIĆ

 

 

 

 

   

                   Kroče s nama

                       (Iz jevrejskoga ciklusa)

U rijéči, loman, klecam – preskromni
su od njih trazi: prekrilo ih vrijeme
Adonaja, izjeli ih ljudski vrazi

Papir šuti, ruka zdvaja – nevjerica ju
povija: kome li je takvo ime…? Isidor
je…? Ili Isak…? Sudbina je ovo – čija…? 

Povezujem krhke niti – sâmoj bîti
svaka slútī: u znaku se Abrahama
mnoštvo ovo ú se zbira. Tijelo jèdno,
smrtna čama, skrit se u njoj može cijelo;
ali luča, mikrokozma, uopćenje takvo
slama, i za gradnju ličnog hrama,
u riječi, ponaosob, insistira

Ako skelet srebrenički, iz grobnica
sekundarnih, vaspostavit uspijeva
forenzika, nastojanjem ruku marnih,
ne opstoji morna slika – da se svedu
do stanica mitskog oca, da ih sravnim,
i bešćutno istovijetim, sa pepelom
Jasenovca

Već poražen, u rastrojstvu – racio je
s dušom sražen – ali glas tvoj, kao
uvijek, stiže brže od klonuća

Ulica je, sva u suncu, sred bespuća:
– Dragi, gledaj, naporedo s nama kroče,
i za ruke djecu drže…

                                         Amir Brka

 

 

 

                         Ako Voliš

Ako voliš, pusti

 nek ljubav preuzme vlast,

 nek preotme srce, nek pomuti razum,

 nek ukalja čast..

 Trezan bi brinuo

da stvari ne krenu po zlu,

 ako voliš samo dođi,

dođi i ostani tu..

                                   RUMI      

 

 

                  Kad Budeš Stara

 

Kad budeš stara i seda, sanjiva kraj kamina,

uzmi tu knjigu, i polako je čitaj draga,

 seti se kako si nekad bila nežna i blaga,

 sa očima koje gledaju iz dubokih tamnina;

 Da, voleli su čari i dražest lepotice

 ko iskreno, ko lažno, i u velikom broju,

 al samo jedan je voleo skitničku dušu tvoju

 i tugu što ti ponekad zamrači lice;

 I šapni, tada, oborivši glavu ka vatri,

 reci, pomalo tužno, kako se ljubav rasplinu

 kako zaminu za visoku planinu

 i lice svoje među sazvežđa sakri.

                                                W.B. JEJTS        

 

                                    Mala Prosjakinja

 

Plače cura pored dveri što u sjajne vode dvore,

u dvorima ko srebro smijeh se čuje, pjesme ore.

 Plače cura i mrzne se od jesenje hladne bure,

 i ozeblom rukom briše suze što joj licem cure.

Sa suzama ona samo tvrdu koru kruha prosi,

od stida i uzbuđenja glas joj molbu jedva nosi.

 Al od buke pirovanja ne čuje se njena želja,

i curica stoji, plače pored smijeha i veselja.

 

                                   SERGEJ JESENJIN    

 

 

              Igračka Vjetrova

 

Pati bez suza, živi bez psovke,

 i budi mirno nesretan.

Tašte su suze, a jadikovke

ublažit neće gorki san.

 Podaj se pjanom vjetru života,

 pa nek te vije bilo kud,

 pusti ko listak neka te mota

 u ludi polet vihor lud.

 Leti ko lišće što vir ga vije

za let si dušo, stvorena.

 Za zemlju nije, za pokoj nije

 cvijet što nema korijena.

 

TIN  UJEVIĆ 

 

 

              Otkako Te Ne Volim

 

Vraća mi se okus, kao poslije bolesti,

strah me kad se sjetim, kuda me to moglo odvesti,

 osmijeh mi se vraća, nećeš me prepoznati,

 kao na slobodi, opet učim jesti, hodati..

Otkako te ne volim

opet noću kiše moje,

 izgubljeni zvuci, boje,

ni sa kim ih ne dijelim.

 Otkako te ne volim

 netko mi iz vlaka maše,

 prazno mi je, ali lak6še

 otkako te ne želim.

Pitao sam ljude, kol ko će to trajati,

 može li se umrijeti, hoću li se poslije kajati,

gnjavio sam ljude, pravio sam paniku

 prejako je svjetlo, samo da se oči naviknu..

                                   Arsen Dedić 

 

 

 

                     Rad na čovjeku

Vidim – ljudi su odjedared nastali lijepi,
a sjećam se, prije stotinjak godina,
mnogo je bilo sakatih, kljastih,
hromih i ćoravih, grbavih, krastavih…
Čitavog čovjeka gotovo da nisi mogao sresti.
Bar ne u mehani ili na drumu
kojim su lutali hajduci, pustahije.

Narod se, jednostavno, proljepšao.
Nema nepravilnih, razrokih, hiljavih,
sklonili smo negdje čak i sumanute,
gotovo da nijedan razuman ne muca
u iole pristojnom društvu
ili na javnom mjestu.

Gdje nestadoše tolike nakaze,
mnogobrojna čudovišta?
Gdje su oni s jednim okom,
bez nogu gdje su invalidi?

Na sreću, pamet je ostala ista
te se misao oslanja na silu
baš kao u prvo vrijeme.
I to me tješi, čini me spokojnim.

Jer prije hiljadu godina bio sam Barbarin,
koji se iza granice, limesa,
iskreno divio Rimu. 
Bio sam Hun i Avar, Got i Vizigot,
bio sam Travunjanin, Druid, Gal i Dačanin.
Liburn i Delmat, Japod, možda Ilir.

I tad sam se prvi put upitao – 
kako bismo izdržali dobrotu,
mi koji smo od pamtivijeka
na zlo naviknuti?

Ovako znam – sve će,
ma koliko postalo prekrasno,
jednako biti poharano, razoreno,
popaljeno, opljačkano, uništeno.

Kad dođe čas koji će svakako doći.
Kad se oglasi rog u mračnoj šumi
i iz šipražja izmile prikaze s močugama.
Podlaci na čelu s herojem.

                             Goran Babić   

 

 

 

 Vahid Klopić

 Ko li će

Od sadašnjih

Napisati memoare?

Za njih je

I ljubavno pismo

Ravno romanu.

Ko će od njih

Pokušati?

Neće niko.

Oni će negdje

U nekoj birtiji

Naći pogodnog

Nadničara

Da to uradi

Umjesto njih.

 

 

 

 

 

 SUSRET

godinu dana nakon tvoje smrti

slučajan susret:

u gradskoj biblioteci

blizu tvoje kuće

na zabačenoj polici

rijetko posuđivana knjiga

u kartončiću tvoje ime

po knjizi tvoje bilješke

grafitnom olovkom

kao i uvijek obzirna

da ne povrijediš nikog

podvukla si riječi

Mi smo poslednji

Koji iz cinizma

Umemo da

Crpemo radost

                       Adisa Bašić

 

 

 

 

 

 

 

                         Prvi poljubac

Poljubio si me, kao i toliki prije

A ja sam progutala taj poljubac
kao dio vojne strategije

Stigao je
u dno stomaka
uznemirio kiseline i baze

Uzrokovao nemir
probudio leptire

uznemirio vulkan
izazvao pomjeranje vojnih snaga

viknuo:
Armijo, svi ko jedan – naprijed!

Eto, to bijaše jedini put
kad sam povjerovala u snagu armije
u snagu odbrane od neprijatelja

I nije mi uspjelo

Ti si me poljubio

a s mojih usana poletjeli su kolibri
zračne snage moje armije
na hiljade sićušnih čuda

Svaki je nosio
u kljuniću mrvicu srećice

koju će po svijetu leteći

razasuti ljubavnicima
kao što smo ti i ja

 

Na putu prema hirošimi
na putu prema smrtida

bude lakša

Da joj se ne opiremo
da joj platimo za napad

ili bar za taj poljubac
vrijedan i smrti i života

                 Ferida  Duraković

 

Bibliotekagradacac.ba/Mirsa Šarić