Na aprilskom sajmu knjige u Sarajevu kupovali smo tražene naslove, ali i one za koje smo znali da su hit ili se bar nalaze pri vrhovima lista najčitanijih knjiga.
Pokušavamo da i na taj način knjižni fond biblioteke učinimo zanimljivim i aktuelnim.Prošle godine iz štampe je izašao novi roman Umberta Eca Nulti broj. Objavilo ga je nekoliko izdavačkih kuća, a mi smo ga kupili u izdanju Nove knjige iz Podgorice.
Prateći književnost, ne mogu nikako da se , ma koliko to trebalo, ne vratim na Umberta Eca. Već sam ga predstavljala, ali evo ovo je njegov zadnji roman, i ako ne zbog mnogih drugih vrijednosti onda samo zbog toga, poželjno je govoriti o njemu. Eco nije bio samo romanopisac. On je bio kako znamo, filozof, semiolog, kulturolog, medijevalist, kritičar, renomirani prozaist te za ovu priliku – stručnjak za masovne medije. Nakon niza eseja i članaka koje je tokom godina objavio o problematici mass medija, prvi će put svoje poznavanje medijskih prilika koristiti i kao književnu temu.
“Nulti broj”, svoj sedmi i posljednji roman, Eco ambijentira u fiktivnu milansku novinsku redakciju. U godini 1992. što je doba bujajućeg senzacionalizma, medijske komercijalizacije i tabloidizacije, dakle etičkog kraha novinarskog profesionalizma u Italiji.
U tekstu nalazimo kontroverznu tezu “Ne čine vijesti novine, nego novine stvaraju vijest” (str. 53), pa zatim još jednu, jednako zavodljivu i opasnu “Novine poučavaju svijet kako treba misliti” (str. 90). Ove su rečeneice autorove teze vodilje po kojima on zadire u principe funkcioniranja medijskih mehanizama.Vođen njima Eco će u svojoj najnovijoj prozi zasjeći u principe funkcioniranja medijskih mehanizama.
Ideja mu je da u neopterećenom i duhovitom stilu objelodani muljanja i neistine koje fabriciraju ljudi iz medija, pri čemu promišlja o njihovu toksičnom utjecaju na društvo. “Nulti broj” kritika je talijanske medijske scene, koja manipulira informacijama kreirajući javno mnijenje u skladu s interesima centara moći, političkih i kriminalnih krugova, pritom obmanjujući čitatelje, ali i podilazeći slabo obrazovanoj publici.
Roman se centira oko nulte faze tj. probnog razdoblja novog dnevnog lista Sutra, no pokazat će se kako je u pitanju tek simulacija njegova pokretanja i to s jednim ciljem. Plan je uredništva urediti niz od dvanaest nultih brojeva novina koje ne bi bile namijenjene informiranju, već ucjenama kao sredstvu ostvarenja interesa Commendatorea Vimercatea, lokalnog moćnika berlusconijevskog profila, a koji novine financira.
“Nulti broj” kritika je talijanske medijske scene, koja manipulira informacijama kreirajući javno mnijenje u skladu s interesima centara moći, političkih i kriminalnih krugova, pritom obmanjujući čitatelje, ali i podilazeći slabo obrazovanoj publici.
I naravno, ne može Eco bez teorija zavjere, pa je ovdje iskonstruirao priču o lažnoj Mussolinijevoj smrti prema kojoj je 1945. navodno strijeljan njegov dvojnik, dok ovaj negdje u Argentini vreba pravi čas za pučistički povratak u domovinu. U sjeni trilerskih zavrzlama odmotava se i nježna ljubavna priča dvoje gubitnika – Colonne i puno mlađe redakcijske mu kolegice, neobične djevojke, koja kao i sve ostalo u ovome narativu nije kakvom se isprva čini.
U svome do sada nakraćem romanu Umberto Eco zaokuplja se lomnom linijom između fikcije i fakcije, diskutabilnošću istine, kako aktualnih događanja, tako i povijesnih činjenica. U svojoj 84. godini on ispisuje parabolu o medijima, i gorko se podsmjehuje istraživačkom novinarstvu kakvo je danas. Eco je u svome pismu šarmantan i pitak. Možda ne romaneskno jak kao što ste naučili, ali provokativno aktuelan. Tek toliko da čitaoca podsjeti da bude pažljiv i oprezan u odabiru informacija kojima je svakodnevno zasipan.