Nedavno smo, zahvaljujući donaciji Fondacije za izdavaštvo/nakladništvo FBiH dobili zavidnu količinu knjiga. Naime, Fondacija otkupljuje najnovija izdanja bosanskohercegovačkih izdavača i na taj način smo i mi informisani o tome šta se to novo može naći na našem tržištu knjige.
Tako smo dobili i roman Andreja Nikolaidisa Mađarska rečenica. Novinar i publicista Andrej Nikolaidis dobitnik je nagrade “Meša Selimović” za najbolji roman objavljen u 2016. godini, a dodijeljena mu je u septembru prošle godine na književnim susretima Cum grano salis u Tuzli.
Nikolaidisov roman “Mađarska rečenica” je proglašen za najbolji u konkurenciji na govornom području Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije.
Čitanje knjiga danas, u vremenu naglašenog pragmatizma, čini se gotovo kao luksuz. Čitanje je uzvišen i intiman čin, tihi razgovor sa piscem i svijetom koji se odvija u osami. Stoga je uvijek uzbudljivo usporediti svoje čitalačko iskustvo s drugim, ogoliti se na taj način pred drugim. Dok čitamo, najviše govorimo o sebi samima. Žanr je od nas tražio da usaglasimo sud što se nekad čini gotovo nemogućim“, rekla je predsjednica žirija opisavši „Mađarsku rečenicu“ kao suvremena pripovijest s elementima intimnog doživljaja, fantazije, erudicije i tjeskobe, roman u kojem se spajaju fikcija i stvarnost, povijest i sadašnjost.
„Nikolaidis pokazuje da cijela naša nesretna povijest sadašnjost i sudbina ponekad mogu stati u jednu jedinu rečenicu“, istaknula je Adisa Bašić. (citat sa portala Lupiga.com)
Dakle djelo je to od jedne jedine rečenice duge devedesetak stranica. Takvi rečenični eksperimenti postojali su i prije i nisu rijetki. Značajno je to što ta forma, izazovna takva kakva jeste nije skrenula pažnju s radnje na formu, nego upravo obrnuto.
Taj svijet romana književno reflektira i naš današnji i onaj jučerašnji svijet, kao i ovdašnji: balkanski, mediteranski, srednjoevropski, i uopće globalni svijet. Odnosno, reflektira najaktuelnije pitanje današnjice – izbjeglištvo, sigurno jedno od najtraumatičnijih iskustava ma gdje se ono dešavalo. Putovanje vozom od jedne do druge željezničke stanice narativni je okvir u kojem se odvija unutarnje putovanje lika od jednog do drugog sjećanja/emocije/ideje. Pojedini dijelovi romana klize ujednačeno poput vožnje vozom. Zadana forma od jedne rečenice i sama stvara utisak da ste dio kompozicije iz koje se ne možete izvući prije kraja.
Osim toga ‘Mađarska rečenica’ progovara i o vlastitoj prošlosti, tj. o nostalgiji u kojoj žalimo ne toliko za onim što je stvarno postojalo, nego što je moglo postojati. Tako se pripovjedač u vozu stalno osvrće unatrag, sjeća se svoga života. Pokušava dozvati i obnoviti cjelinu. Ali sjećanje je nemoćno, ‘jučerašnji svijet’ nepovratno je potonuo, a melanholija zbog gubitka trajno je osjećanje ljudi ovog vremena.
Istovremeno, ona problematizira sasvim aktuelne teme i ukazuje na neke transpovijesne traume ovoga prostora. Ona uključuje i nostalgiju i prihvaćanje i negaciju, i očekivanja i razočarenja onime što je prošlo i što danas jest. Kontrapunktiranje, antiteze i obrat uvriježenih općih istina – među kojima i onih o toleranciji, civilizaciji, Drugima ili umjetnosti – i inače su autorove strategije u pisanju.
Ukratko, ‘Mađarska rečenica’ je vješto ispisan, jezično i značenjski kompaktan roman u kojem – unatoč zahtjevnom konceptu, brojnosti kulturnih signala i nevelikom opsegu – u prvome planu ostaje ono najvažnije: imaginacija, emocija i originalnost. Korišteni podaci tportala.hr.
Biibliotekagradacac.ba/Mirsa Šarić