S vremena na vrijeme, vođena instinktom, posegnem za autorom koji ima svoje mjesto na policama Biblioteke već neko vrijeme. Dešava se, a to znaju oni koji čitaju i istražuju, da su mnogi pisci ili ako hoćete njihova djela, bolji, aktuelniji interesantniji kad „odleže“ neko vrijeme. Možda zato što se čitalac mijenja, možda zato što se određeni trenutak mijenja, ili su to okolnosti i zadani parametri. Međutim, dobro književno djelo je uvijek dobro, samo su u pitanju nijanse. Zato Zovem se crvena. Orhan Pamuk.
Književnost je poput vode , velika nepregledna, nemjerljiva. U prostranstvu svega što intelekt podrazumijeva ona je onaj val koji mreška površinu gotovo savršenih oblika i odluka. Drži nas budnima i u snovima.
Pisac Orhan Pamuk rođen je 1952. u imućnijem dijelu Istanbula i odrastao u zapadnjački orijentiranoj Turskoj Mustafe Kemala Ataturka. Prvi je turski pisac koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost, a 2012. odlikovan je Legijom časti, najvišim francuskim odličjem. Njegov roman Bijeli zamak (1985.) dobio je Independentovu nagradu za stranu književnost. Uslijedili su Crna knjiga (1990.) i Novi život (1994.), najveći turski bestseler do tada, no roman Zovem se Crvena (1998.) uskoro je nadmašio Novi život. Zovem se Crvena Pamuku je donio i uglednu međunarodnu književnu nagradu IMPAC Dublin za 2003. godinu. Orhan Pamuk dobitnik je Mirovne nagrade njemačkih izdavača za godinu 2005. i Nobelove nagrade za književnost 2006.
Mnogi njegovi romani već su postali klasici: ‘Tiha kuća’, ‘Zovem se Crvena’, ‘Crna knjiga’, ‘Druge boje’, ‘Snijeg’ za koji je 2005. dobio nagradu Medici za stranu književnost, ‘Muzej nevinosti’ i drugi. Najnovijim romanom ‘Čudan osjećaj u meni’ Pamuk se našao među šest finalista za međunarodnu književnu nagradu Man Booker International.
U svojim romanima secira odnos islama i Turske od Osmanskog Carstva pa do savremene Turske, a i u političkoj svakodnevici ne ustručava se vući paralele između otomanske i današnje Turske.
Poslije ove knjige Istok nije ono što je bio prije. Neponovljivo putovanje u istoriju islamske kulture kakvu ne poznajemo.
Orhan Pamuk ovoga puta otvara čudesni svijet Orijenta s njegovim bojama, njegovom umjetnošću, estetikom, njegovim tajanstvenim duhom. Zovem se Crveno je priča o umjetnosti, ljubavi, sreći, životu, smrti, na trenutke rasprava o suštini islamske umjetnosti i poimanja svijeta, ispričana kroz sudbine slikara minijatura i kaligrafa u Carigradu s kraja 16. vijeka. Bogatstvo jezika, obilje slika, asocijacija, prodiranje u bit islamske civilizacije i njene dodire s renesansnim duhom, jedinstvena kompozicija i struktura djela potvrđuju da je Orhan Pamuk jedan od najvećih pisaca dvadeset prvog vijeka.
Knjiga Zovem se Crveno koristi umjetnost minijature kako bi istražila dušu nacije. Džon Apdajk.
Veza između prošlog i sadašnjeg vremena sadržana je i u boji. Crveno je boja osvete i smrti, ali, ponajviše, boja strasti i nadahnuća. A možda je, po Pamuku, ime univerzuma – Crveno! Odavno taj svijet Zapada i Istoka, novog i starog, nije tako sažeto, a sveobuhvatno opisan kao u ovom romanu.
U ovom romanu, Orhan Pamuk nas majstorski vodi kroz svijet srednjovjekovne Turske, ali ne one iz istorijskih udžbenika, već jedne druge Turske, skrivene u nježnim minijaturama na stranicama starih knjiga i u srcima predanih minijaturista. Dozvoljeno nam je da zavirimo ispod skladne površine tradicijom propisanih života u bogat unutrašnji život likova, rastrzanih između društvenih normi i sopstvenih želja i duševnih potreba. U trenucima napet krimić, u drugim, je to strastvena ljubavna priča, a sveukupno oda, danas zaboravljenoj, umjetnosti minijature. Ona je ustvari samo dobro poslužila da se zaviri u jedan drugačiji život, onaj koji je veoma važna karika u istoriji turskog naroda.
Istanbul, šesnaesto stoljeće. Izvan zidina raskošnog dvora caruju siromaštvo, kuga, nemoral i nespokoj. To, dakako, ne priječi Sultana da naruči knjigu u slavu svoje vladavine koja će prikazati svu veličinu Otomanskog carstva. U tu svrhu on daje nalog da se okupe najbolji iluminatori u zemlji, čiji je tajni zadatak da oslikaju knjigu u stilu tadašnjih evropskih majstora. No kako se figurativna umjetnost smatrala povredom islama, ta narudžba nije lišena opasnosti za izvršitelje, zbog čega nijedan iluminator ne smije vidjeti knjigu u cijelosti.
Problemi počinju kada jedan od minijaturista nestane, a Sultan zatraži da se njegova smrt rasvijetli za tri dana. Jedini trag koji vodi rješenju misterija nalazi se u nedovršenim iluminacijama.
Ova čudesna priča spletena je oko tajnovitih ubistava i ljubavi, preispitivnja religije i filozofije, suočavanja Istoka i Zapada, te, oko umjetnosti minijature u trenucima njezina uzmaka i nestajanja. Pričaju je sami likovi, pa zato svako novo poglavlje omogućuje uvid u događaje iz drugačijeg ugla.
Roman Nobelovca Orhana Pamuka o ubistvima i intrigama među dvorskim crtačima 16.vijeka – Zovem se crvena samo u Turskoj je prodana u preko 100 000 primjeraka i prevedena na preko 20 svjetskih jezika.
Citat:
„Kao što vidite, ja sam Smrt, ali me se ne morate bojati jer sam ujedno i slika. Pa ipak, u očima vam čitam strah. Ponašate se poput djece koja su se posve predala igri: iako znate da nisam stvarna, obuzima vas jeza kao da ste susreli pravu smrt, i to mi se dopada. Kad god me pogledate, osjećate kako ćete se, kad vas stigne taj posljednji, neizbježni čas, od straha unerediti. Nije to šala: u susretu sa Smrću ljudi – a posebno većina muškaraca hrabrih poput lavova – izgube mogućnost upravljanja vlastitim tijelom.”
(Zovem se Crvena)
Pitanje: da li je dovoljno dobar da dobije status počasnog građanina bilo kojeg grada u našoj zemlji?
Bibliotekagradacac.ba/Mirsa Šarić